Selo koje su svi napustili

Repušnica

Ima već 4 meseca kako nisam objavila priču. Poslednja priča koju sam objavila obećava, jer u selu sa 229 stanovnika punom parom radi Recika koja može sprečiti ljude da napuste selo u „potrazi trbuhom za kruhom“. I dok prethodna priča obećava, ova nova opominje, jer su iz ovog sela svi otišli i teško je poverovati da će se bilo ko vratiti.

U rubrici enciklopedija naselja neće biti sagovornika, već više opšteg opisa sela, a čak i da sam htela da imam sagovornika, morala bih da ga tražim u Knjaževcu ili nekim drugim mestima, gde su se naselili nekadašnji stanovnici Repušnice.

Još kad smo u trećem razredu gimnazije iz geografije učili o svojoj zemlji, u delu o istočnoj Srbiji pisalo je da je najgora demografska situacija u staroplaninskim selima, a Repušnica je ušla u udžbenik kao selo koje je ostalo bez stanovnika. U toj istoj trećoj godini je moja ljubav prema našoj zemlji porasla, i odlučila sam čime želim da se bavim u životu. Zbog toga sam upisala turizmologiju, da bih se bavila seoskim turizmom.

Pre četiri godine, iskoristila sam priliku da, pre nego što mi je počeo jesenji semestar na fakultetu, zajedno sa tatom odem u “seosku avanturu” (tako sam nazvala foto album) i vidim taj fenomen od sela bez stanovnika. Repušnicu, selo koje su svi napustili.

Krenuli smo ladom nivom, jer je do tamo najlakše doći terencem. Na putu do Repušnice prošli smo takođe sela u kojima ima malo stanovnika (po poslednjem popisu), Žukovac – 63, Gornju Sokolovicu – 19, Gradište – 22 i Aldinac – 16. Nakon izlaska iz Aldinca više nije bilo asfaltnog puta i kroz šumu smo krenuli makadamom.

Selo Repušnica

Poslednja deonica puta – makadam

Na kući koja se ističe po ulasku u selo, stoji tabla koja je otkrivena 2008. godine, kada su se u selu okupili nekadašnji meštani da bi proslavili seosku slavu Sv. Trojica. Tabla, na kojoj je tekst koji upozorava, ali kao da nema koga (mislim na državu naravno). Iako niko ne živi u selu, ljudi poreklom iz ovog sela i dalje se svakog leta okupljaju kod krsta za seosku slavu.

Sela izumiru

Odavde je krenulo gašenje srpskih sela

I upravo je tu kuću staru oko 300 godina, obnovio bračni par koji živi u Knjaževcu. Sve je ostalo autentično iz tog vremena i ona danas predstavlja pravi „muzej“ seoske tradicionalne arhitekture.

Seoske kuće

Detalj iz kuće

Repušnica je dobila naziv po biljci repuh, koja raste pored vode, a karakteristična je po velikim listovima, kojima su po predanju, stanovnici prekrivali svoje kuće. Nalazi se na obroncima Stare planine, a od Knjaževca je udaljena 30 km. Okružena je uzvišenjima i planinskim vencima pa se i ne primećuje dok joj se ne priđe sasvim. Nekada je to bilo dobro, jer je bila skrivena od neprijateljskih vojski, ali je očigledno u novije vreme baš takav nepovoljan položaj doveo do iseljavanja stanovništva. Nalazi se na nadmorskoj visini od 680 m i smeštena je u dolini Repušničke reke. Na istoku se atar ovog sela graniči sa Bugarskom. Pošto je pretežno pod šumama, ljudi su se pretežno bavili šumarstvom i stočarstvom. Baš kad smo tata i ja posetili selo, zatekli smo jednu porodicu koja je tog dana pripremala drva za predstojeću zimu. Sa njima smo i seli i popili piće.

Selo Repušnica

S vremena na vreme selo ipak nije pusto

Pošto je to bilo pre 4 godine, više se i ne sećam o čemu smo pričali, ali o čemu smo i mogli, nego o toj pustoši.

Sela izumiru

Ona je ostala

Prvi popis u Srbiji izvršen je 1834. godine i tada je Repušnica imala 92 stanovnika. Godine 1932. Repušnica dobija školu, a školske 1944/1945. tadašnji učitelj je čak tražio da se nova školska zgrada završi jer je prostorija stare škole postala tesna za tadašnjih 29 učenika. Zbog toga što je bila udaljena od glavnih puteva, mnogi učitelji su se zadržavali malo u repušničkoj školi. U međuvremenu, u selu su izgrađeni i Zadružni dom 1948., i put do Aldinca 1949. godine. Repušnica nikada nije imala električno osvetljenje, a prvi pokušaj desio se 1957., kada je vest o dobijanju električnog osvetljenja sa male hidrolelektrane na reci izašla čak i novinama Timok te iste godine.

Nakon šetnje napuštenim ulicama i fotografisanja oronulih praznih kuća, ispijenog pića sa nekadašnjim stanovnicima Repušnice koji su baš tada došli u selo, bilo je vreme da se krene dalje. Dok smo džipom izlazili iz sela, ipak sam morala da izađem još jednom, da napravim još par fotografija opustelih kuća.

Nismo se vraćali istim putem, već smo nastavili ka selu Papratna klisurom Repušničke reke, koja prolaskom kroz Papratnu menja naziv u Papratsku reku i u Gornjoj Kamenici se uliva u Trgoviški Timok. Na potezu od Repušnice do ulaska u mahale Gornje Kamenice, sećam se, sreli smo jednu živu dušu. Ipak, za Gornju Kamenicu ima nade. (po poslednjem popisu u njoj je živelo 258 stanovnika).

Migracije u Repušnici su počele su šezdesetih godina 20. veka, a 1968. zatvorena je i škola. Na zimu 1998/1999. iz sela su se iselili poslednji stanovnici, otac i ćerka Bora i Milinka Božinović.

Od kako sam krenula da čitam dnevnu štampu i gledam dnevnik (ima već više od 10 godina), svi pričaju da nam sela izumiru (što političari, što stručnjaci), da će se broj sela prepoloviti, a da je naša šansa u poljoprivredi. Samo još niko ništa nije učinio da se ta situacija promeni. I verovatno nikada neće.

Repušnica

Sve do tada ulice u selima će biti puste.

© Fotografije: Provereno loše fotke

1 Comment

  1. branislav

    Nazalost, ovakvih primera ce biti sve vise.

    Reply

Leave a Comment

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *